Pismo sebi

Ovaj blog post pišem sebi.

Zašto, onda, u formi blog posta? – pitaš se, sigurno.

Iz dva razloga;

  • Kao prvo, nisam jedina koja ima problem o kome ću pisati. Možda će još nekom biti od koristi.
  • Kao drugo, ali važnije, pokušaću da budem autoritet samoj sebi, kako bih se shvatila ozbiljnije. 🧐

Drugim rečima – igram se! A igra je, kao što je poznato, jedna od ozbiljnijih stvari na svetu. 💡

Ako želiš sa mnom – hajde! 😍

 

Najpre – retrospektiva:

  • obuku za tkalju završila sam leta 2015. kod tkača Zorana Slijepčevića
  • ubrzo po završetku kupujem novi tkački razboj
  • leta 2019. postavljam stranicu na Instagramu i Fejsbuku, uz pomoć Sonje Antonić
  • kako bi stranice lepše izgledale, pohađala sam kurs za fotografiju u foto studiu Pavla Taborošija
  • na platformi Komuna market otvaram svoju onlajn prodavnicu 2023.
  • da bih se snašla u nepreglednom moru proizvoda, ponuda, kurseva…u svetu društvenih mreža, pohađala sam program „Izgradi-poveži-prodaj“ u Copycraft studiu kod Ane Marković, 2025.
  • usput, ukazala se potreba, a ujedno i otvorila mogućnost da napravim sajt, preko platforme Webhosting Srbija, 2025.
  • uporedo sa postavljanjem sajta, pravim strategiju za email marketing preko Mailerlite-a. Ovde mi je mnogo pomogla, osim Ane i Dragana Repac, kod koje kurs još nisam uplatila, jer nije došlo vreme, ali planiram u bliskoj budućnosti, jer mi je toliko pomogla svojim besplatnim sadržajem i savetima u vezi sa tehničkim detaljima, da sam sigurna da vredi.
  • januara tekuće godine postavljam prvu automatizaciju preko Mailerlite-a („TOK njuzleter“) i počinjem da šaljem njuzletere svakog drugog četvrtka. Ubrzo postavljam i drugu automatizaciju: „Minđuše na dar“
  • takođe, preostala dva četvrtka u mesecu, postavljam blog postove, poput ovog. Tako gradim svoju malu TOK zajednicu.
  • u planu imam još nešto, ali…..ššššš 🤫

Suzdržavam se od sopstvenih komentara u vezi sa dužinom trajanja ovog vremenskog toka.

Da l’ je deset godina mnogo ili nije? 🤔

  • Da l’ je moglo da ide brže?
  • Da li sam mogla da budem uspešnija?

Ne znam.

Trajalo je onoliko koliko je moralo da traje. 🌳

 

Čemu ovo podsećanje i ovaj rezime?

Ovo je moj način da pređem sopstvene granice koje me guše i sputavaju.

Ovo je način da jasno i glasno kažem:

Imam neke svoje životne ideje/ planove koji zahtevaju, radi svog ispunjenja, određenu količinu novca. 🎯

Tačka.

Niz pitanja, koja se ovde nameću, samo ću otvoriti, neću na njih odgovarati, jer bi to bilo bespotrebno rasipanje energije:

  • Koju količinu novca?
  • Zašto ne mogu da ga zaradim svojim redovnim poslom, kao nastavnik filozofije u dve srednje škole?
  • Kakav je položaj prosvetnih radnika u Srbiji?
  • Da li na njega utiče politička situacija u zemlji?
  • Da li, možda, utiču, geopolitička kretanja u svetu?
  • Da li sam u nekom životnom momentu donela pogrešnu odluku?

Nebitno.

Ono što je bitno, jeste da sam skoncentrisana na svoj mali život, i da gledam da uradim ono što je do mene.

Kad kažem „mali“, ne mislim da nije bitan. Mislim na to da sam usmerena na stvari koje su u mom vidokrugu; koje su na dohvat mojih ruku, da bih sa njima nešto mogla da uradim.

(A to je, svakako, malo, u odnosu na svet kao celinu 🌐)

 

Hoću – neću

Najpre, odlučila sam šta neću da radim. 🙃

  • Neću da kukam.
  • Neću da sedim skrštenih ruku.
  • Neću da popuštam svojoj lenjosti.
  • Neću da posustajem pod naletima malodušnosti.

Nego hoću da: ✨

  • Iz-mislim rešenje.
  • Kažem: hajde!
  • Otvorim novo poglavlje.
  • Steknem nove veštine.
  • Otkrijem alternativne načine zarađivanja.
  • Da se snažno, najsnažnije, suprotstavim životnom modelu koji me vuče dole:

tako je kako je; dobro je da imam posao; može i gore; ti tu ne možeš ništa….u poslu, u državi….

Ne, to nije moja priča.

Da, to je predmet mog otpora. 💪

Zato sam rešila da napravim retrospektivu, kako bih samoj sebi objasnila šta sam sve uradila i dokle sam stigla.

Ujedno da – tebi – koja ovo čitaš, predstavim i ovu stranu sebe, a ne samo onu poetičnu, pomalo u oblacima, zamišljenu o lepoti postojanja, koja, naizgled, slabo mari za brige ovoga sveta…naizgled 👓

 

Dakle, na kraju….

  • Ja sam tkalja.
  • Radim svojim rukama. Stvaram.
  • Cilj mi je da zaradim novac za stvari koje smatram vrednim, a bez novca mi nisu dostupne.
  • Ako ti se sviđa ono što radim; ako ti je potrebno ono što stvaram; ako to želiš za sebe ili za nekog svog; a imaš želju i u mogućnosti si da u to uložiš novac; onda si na pravom mestu!

Tako.

Sad si čula važan deo priče o meni i o mom malom životu koji teče iz dana u dan u pokušaju da na što smisleniji način plivam u postojećoj konstelaciji snaga, vrednosi i mogućnosti.

Sada si čula moju životnu filozofiju. 😉

Ako si još uvek tu, razumemo se. Hvala ti. ❤️

2 thoughts on “Pismo sebi”

  1. Jelena Mojić

    Lepo pismo samoj sebi, a i meni takođe, jer sam tkalja već dugo vremena. Jedan život imamo, upravo sada, pa hajde da ga učinimo prijatnim i svrsishodnim, slažem se. Tkanje me raduje. Uživam ritmički pokrećući razboj, slažući prediva i boje, a šalovi, ešarpe, ćebenca, tašne, stolnjaci… obradovaće nekog drugog kupio on to ili dobio na poklon.

    1. Hvala, draga Jelena, draga koleginice 🙂
      Jeste, u ovom poslu se baš može uživati, posebno u njegovoj ritmičnosti, koja pomaže u svakodnevnom funkcionisanju.
      Ovo pismo sam namerno posvetila baš ovom delu koji mi, rukotvorci, manje volimo: prodaja proizvoda.
      Samoj sebi stalno objašnjavam kako je to u redu, i kako su naša ulaganja mnogo veća nego što se na prvi pogled čini.
      Drago mi je ako je još nekom bilo od koristi. Meni jeste 🙂
      Hvala na čitanju! Veliki pozdrav!

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *